Virtualna izložba – „Ljubav oko nas“ – EMA 2020.

Objavljeno, 18. svibnja 2020.

Priča o ljubavnim parovima među umjetnicima ujedno nas vodi kroz bitne trenutke u hrvatskoj povijesti umjetnosti, a počinje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u doba promjena u kulturnom životu Europe kada se mladi hrvatski umjetnici vraćaju sa školovanja iz Beča, Münchena ili Pariza donoseći nove ideje u domovinu. Hrvatsku modernu umjetnost ili secesiju obilježio je prvenstveno Vlaho Bukovac, ali i neki od protagonista naših ljubavnih priča poput Mencija Clementa Crnčića (Bruck an der Mur, 1865 – Zagreb, 1930). On je nakon školovanja u Beču i Münchenu pokrenuo s Belom Čikošem Sesijom u Zagrebu 1903. godine privatni umjetnički tečaj koji je polazila i Lina Virant (Zagreb, 1879 – Zagreb, 1949), njegova buduća supruga. Taj je tečaj bio jedan od preduvjeta osnivanja Privremene više škole za umjetnost i umjetnički obrt 1907. godine koju danas poznajemo kao Akademiju likovnih umjetnosti. Crnčić je tamo bio profesor od njenog osnutka do smrti 1930. godine, a Lina Virant obrazovanje je na Akademiji završila 1910. godine, kada su se i vjenčali. Oboje su bili vrlo aktivni na umjetničkoj sceni, Crnčić kao izvrstan slikar, crtač i grafičar, dok se Lina, uz umjetnički rad u poljima slikarstva, ilustracije i dizajna, angažirala u osnivanju Kluba likovnih umjetnica 1927. godine i unapređenju položaja umjetnica u društvu.

Uz bračni par Crnčić u to su se doba na umjetničkoj sceni isticali supružnici Robert Auer (Zagreb, 1873 – Zagreb, 1952) i Leopoldina Auer Schmidt (Beč, 1871 — Zagreb, 1963). Nakon Obrtne škole u Zagrebu Robert je obrazovanje nastavio u Beču, najprije na Akademiji, pa od 1892. godine na Umjetničko-obrtnoj školi (Kunstgewerbeschule) u Beču, koju je te godine upisala i Leopoldina. Kraće vrijeme proveo je i na münchenskoj Akademiji, a već 1897. godine u Zagrebu s Leopoldinom vodi privatni slikarski tečaj. Predavao je i na Obrtnoj školi te kasnije i na Akademiji u Zagrebu dok je Leopoldina, kao i Lina Virant Crnčić, bila članica Kluba likovnih umjetnica te je izlagala na skupnim izložbama.

Njihov je umjetnički rad zasigurno utjecao na sinove, arhitekta Belu i slikara Ivu Auera (Zagreb, 1898 – Zagreb, 1970) koji je studirao na Akademiji u Zagrebu kod Čikoša, a kasnije i u Münchenu. Kao profesor crtanja radio je u Zagrebu, Gospiću, Karlovcu i Slavonskoj Požegi, a profilirao se kao portretist s ukupno oko 240 izrađenih portreta.

Supruge umjetnika često poznajemo s portreta koje su naslikali njihovi muževi, no kako pokazuju Lina Virant Crnčić i Leopoldina Auer Schmidt, mnoge su od njih i same bile školovane umjetnice. Zagrebačku su Akademiju mogle ravnopravno upisivati od prvih njezinih dana, a često su se odlučivale ili bile upućivane na bavljenje umjetničkim obrtom.

Jedna je od njih Terezija Neuhäusler, supruga Ivana Tišova (Viškovci, 1870 – Zagreb, 1928), još jednog protagonista hrvatske moderne. Ona je predavala na Tkalačkoj školi u Brodu na Savi, a kasnije i Zagrebu gdje je škola preseljena 1887. godine. Usavršavala se u Beču, a njezina postignuća za vrijeme rada u Tkalačkoj školi bila su hvaljena na izložbama. Hvaljeni su i nagrađivani bili i radovi Ivana Tišova koji je, kao i Auer predavao na Obrtnoj školi u Zagrebu koju je i pohađao prije nego što je školovanje nastavio na Umjetničko-obrtnoj školi u Beču, na Akademiji u Münchenu i na Akademiji Julian u Parizu. Posebno mjesto u njegovom opusu osim kompozicija alegorijskih, mitoloških i sakralnih tema, imaju vješto izvedeni portreti suvremenika.

Terezija Neuhäusler Tišov rođena je u Starim Mikanovcima kao i Ana Jerković Papp (1894 – Zagreb, 1975) koja je slikarstvo studirala na Akademiji u Zagrebu kod profesora Čikoša i Becića. Ona se 1919. godine udala za Petra Pappa (Zemun, 1893 – Zagreb, 1973), koji je umjetničko obrazovanje započeo u Budimpešti, a nastavio, kao i Ana, u Beču i Parizu. Po povratku u Hrvatsku oboje su radili kao likovni pedagozi u Iloku, Karlovcu i Zagrebu. Objavljivali su karikature i ilustracije u Koprivama, ali i razvijali različite interese. Tako je Petar radio u foto-filmskom laboratoriju Škole narodnog zdravlja te je bio glavni crtač prvog našeg u cijelosti animiranog filma Martin u nebo iz 1929. godine. Ana je svoje akvarele izlagala 1939. godine s Klubom likovnih umjetnica te na drugim skupnim izložbama, nerijetko s Petrom.

Uz utemeljitelje naše moderne na zagrebačkoj Akademiji s vremenom počinju predavati i njihovi nekadašnji studenti koji donose nove promjene u umjetnosti. Tako su Ernest Tomašević (Krapina, 1897 – Zagreb, 1980) i Nevenka Đorđević-Tomašević (Sânnicolaul Mare, Rumunjska, 1899 – Zagreb, 1975) nakon završetka Akademije u Zagrebu i usavršavanja u Berlinu nastavili surađivati i izlagati s Ljubom Babićem koji je obilježio likovni život u Hrvatskoj, osobito u razdoblju između dva rata. Ernest i Nevenka vjenčali su se 1926. godine, a oboje su se u to vrijeme okušali i u keramici. Ernest se posvetio grafici i slikarstvu te je predavao najprije na vlastitoj privatnoj umjetničkoj školi, zatim na Obrtnoj školi te na Akademiji likovnih umjetnosti i Akademiji primijenjene umjetnosti u vrijeme njenog kratkog postojanja od 1949. do 1955. godine.

Akademijom primijenjene umjetnost ravnala je i njezin program kreirala Branka Frangeš Hegedušić (Zagreb, 1906 – Zagreb, 1985). Njezin otac, kipar Robert Frangeš Mihanović pripadao je krugu modernista okupljenih oko Bukovca, dok je majka Ženka Kopač Frangeš zapamćena kao osnivačica Udruge za očuvanje seljačke umjetnosti i obrta. Branka se školovala na Ženskoj stručnoj školi i Akademiji u Zagrebu, a usavršavala se u području primijenjene umjetnosti, posebno čipkarstva i goblena u Pragu i Beču. Jaka umjetnička ličnost bio je i njen suprug Krsto Hegedušić (Petrinja, 1901 – Zagreb, 1975) koji je nakon završetka akademije u Zagrebu i usavršavanja u Parizu, 1929. pokrenuo osnivanje Udruženja umjetnika Zemlja. Jedina žena u udruženju bila je Branka Frangeš Hegedušić, no svoje je radove na njihovim izložbama potpisivala pseudonimom Branka Kristijanović.

Krsto Hegedušić utjecao je na generacije studenata na Akademiji u Zagrebu i Majstorskoj radionici za postdiplomski studij slikarstva, no posebno je značajan njegov raniji rad sa seljacima u Hlebinama koji je rezultirao razvojem hrvatske naivne umjetnosti. Usmjeravao ih je prema slikanju na staklu i pročišćavanju izraza koje je i sam prakticirao u toj fazi. Osim slikarstva, važno mjesto u njegovom opusu imaju crteži i grafike s naglašenom socijalnom notom i grotesknim prikazima.

Krstin mlađi brat Željko Hegedušić (Tuzla, 1906 – Zagreb, 2004) krenuo je sličnim putem pa je nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji nastavio je studij u Parizu. Radio je kao profesor u gimnazijama u Zagrebu i Srijemskoj Mitrovici te kasnije predavao na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Kao i Ernest Tomašević pridružio se Zemlji, a od 1950-ih posvetio grafici i eksperimentiranju s različitim materijalima uz elemente nadrealizma.

Jedan od studenata Ljube Babića i Krste Hegedušića bio je Vasilije Josip Jordan (Zagreb, 1934 – Zagreb, 2019) koji je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao 1958., a u ulozi profesora na nju se vratio 1978. godine. Na svojoj prvoj samostalnoj izložbi 1961. upoznao je slikaricu Dragicu Cvek (Trnava, 1940) s kojom se te godine vjenčao. Ona je na Akademiji diplomirala 1964. godine te uskoro počela samostalno izlagati. Njihov likovni izraz često se opisuje kao poetski pri čemu Vasilije naginje scenama obavijenima fantastikom i magijom dok je Dragica prepoznatljiva po bjelini koja izbija iz njezinih prikaza mladenki i djece.

Pogled na njihova djela, kako ističu kritičari, ostavlja dojam listanja starog obiteljskog albuma i izaziva nostalgiju. U tim imaginarnim likovima s njihovih djela možda uhvatimo obris nekog od umjetnika iz naše priče koji ostaju trajno povezani obiteljskim, mentorskim i prijateljskim vezama te ljubavlju prema stvaranju.

Izvori:

Enciklopedija hrvatske umjetnosti 1-2, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1995-1996.

Hrvatski biografski leksikon, https://hbl.lzmk.hr/

Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900., katalog izložbe, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2017.

Karolina Lukač, „Tkalačka škola u Brodu na Savi“, Revija Đakovačkih vezova 2019., str. 21-25